„Lako je postati svećenik, no teško je postati čovjek!“

Milosrdno Srce „Lako je postati svećenik, no teško je postati čovjek!“
normal_DSCN2031

Milosrdno Srce

„Lako je postati svećenik, no teško je postati čovjek!“

Fra Pero Vrebac, jedan je od onih uvijek rado viđenih svećenika  koji su svojim dugogodišnjim radom, znanjem, susretljivošću i  jedinstvenim karakterom obilježili crkvenu zajednicu u Lašvanskoj dolini. Ovaj rođeni Vitežanin, poznat po svom misionarskom radu u Africi, danas je umirovljeni svećenik u župi u Novoj Biloj kod Viteza, no i dalje itekako aktivan u crkvenoj zajednici na području Travničkog dekanata. Tako je 4. studenog  predvodio i duhovnu obnovu na temu „Vjera“ u crkvi Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku. Tom prilikom, dao je intervju za KOU Milosrdno srce.

Foto: bosnasrebrena.ba

  1. Fra Pero,  mislite li da je teško biti svećenik u današnjem, modernom vremenu?

Danas je lako postati svećenik, ali postati dobar čovjek, dobar kršćanin i dobar svećenik zahtjeva iznimno velike napore rada na sebi, uz milost Božju, i to nije lako. Pogotovo je danas još teže ostati svećenik, jer ljudi očekuju da ih podržite u njihovim interesima koji su često u suprotnosti s evanđeoskim vrednotama. Što ćete vi reći današnjem gospodarstveniku vjerniku koji zakida svoje radnike i na njihovoj zaradi gradi svoj kapital, koji radi nedjeljom, koji otpušta radnice kad sazna da su u blagoslovljenom stanju? Kako ćete se odnositi prema političarima vjernicima koji bezočno lažu obećavajući blagostanje pred izbore, a kad se dočepaju vlasti nemilosrdno iskorištavaju svoj narod sijući strah od drugih, a zapravo političkim igrama kompromisa i korupcije pune vlastite džepove. Što ćete poduzeti kad su u pitanju vjernici koji preprodaju droge trujući našu mladost, koji kradu auta i reketare, koji zarađuju na prostituciji, igrama na sreću? Očito da je današnjem čovjeku novac postao glavna vrednota, te se ne biraju sredstva u laktanju do cilja. U ovakvim uvjetima raznih nepravdi, kad pravna država ne funkcionira, ljudi gube iz vida razliku između dobra i zla. Svećenik po savjesti i svom poslanju mora razobličavati idolopoklonstvo, tj. klanjanje lažnim i krivim bogovima. Ako je dosljedan sebi i evanđelju, svećenik često danas ostaje sam, prezren i odbačen.

  1. Kako je došlo do toga da se odlučite na misije u Africi i kakve je tragove to životno iskustvo ostavilo na Vas?

Moram priznati da me tradicionalni misionarski poziv, kao ni tradicionalni župni pastoral, nije privlačio. Kako sam se primicao trideset i trećoj godini svoga života, razmišljao sam što napraviti u svom životu. Privlačio me je poziv svećenika radnika u tvornici, ali zbog komunističke ideologije koja se tomu protivila, to nije bilo moguće. U to vrijeme je u provincijskom glasilu izišlo pismo afričkih franjevaca misionara u Maroku, u kojem je bio poziv mladim franjevcima da im se pridruže. Imali su projekt rada s gubavcima. Ideja mi se jako svidjela. Razmišljao sam, Isus je volio gubavce, sv. Franjo Asiški je započeo svoje obraćenje u susretu s gubavcima, zašto i ja ne bih pokušao. Dopisivao sam se godinu dana s marokanskim poglavarom franjevaca koji me je ohrabrio. Na kraju napisao sam pismo s molbom našem provincijalu da mi dozvoli poći u Maroko među gubavce. Odgovor je bio negativan, budući da me Provincija trebala u pastoralnom radu s mladima u Zenici. Kako je moja želja da budem s gubavcima rasla, napisao sam sljedeće godine pismo Generalu Reda u Rimu, moleći ga da me pošalje u Maroko. U svom odgovoru na moju molbu, General me je zamolio da pođem u Ruandu jer su me tamo trebali. U to vrijeme naš franjevački Red je imao „Projekt Afrika“ u povodu osamstote obljetnice rođenja sv. Franje. General je napisao pismo svim mlađim franjevcima u svijetu u kojemu je zamolio da, oni koji žele, mogu poći u istočni dio Afrike, gdje prije nikad nije bilo franjevaca, kako bi odgojili mlade afričke franjevce kao dar mjesnoj afričkoj Crkvi. Ja sam prihvatio poziv 1986. u Zenici i nakon misijske priprave i tečaja francuskog jezika u Bruxelles-u otišao u Ruandu 1987. U Ruandi sam radio pet godina, u Ugandi šest i u Keniji tri godine kao odgojitelj i to u raznim odgojnim fazama: aspiratu, postulaturi, novicijatu i bogosloviji. U četrnaest godina rada u Africi odgojili smo prve generacije afričkih franjevaca, koji sada, nakon specijalizacije, nastavljaju odgoj i pastoralni rad u velikoj provinciji sv. Franje istočne Afrike. Ova provincija obuhvaća devet država: Ruandu, Burundi, Madagaskar i Ile Maurice (francusko govorno područje), te Ugandu, Tanzaniju, Keniju, Malawi i Zambiju (englesko govorno područje). Broj franjevaca koji žive i rade u ovim državama je preko 120, od čega su više od dvije trećine afrički franjevci. Zahvalan sam Bogu za sva ova iskustva, posebice za dar mladih afričkih franjevaca mjesnoj afričkoj Crkvi. Tragovi koje je ovo misionarsko iskustvo ostavilo na meni su brojni: otvorenost za druge i drugačije, razumijevanje života i životnih situacija u sasvim drugim prilikama, otkrivanje ljudskih vrednota koje su kod nas pomalo izgubljene, kao npr. gostoljubivost, životna radost, solidarnost, zadovoljstvo s malim, prihvaćanje drugih kultura, tradicija, jezika, običaja, nazora, jela, pića, nošnje…

12334003_10208524680900214_1109570949_o (1)

  1. U svom dosadašnjem pastoralnom radu sigurno ste prepoznali stvarne potrebe današnjeg čovjeka. Kako i na koji način se mogu angažirati postojeći kapaciteti (ljudski, materijalni)  i odgovoriti adekvatno na konkretnu ljudsku potrebu? Kako najbolje pomoći današnjem čovjeku?

Koje su stvarne potrebe današnjeg čovjeka? Dobro pitanje. Dojam mi je da današnji čovjek, pod utjecajem materijalizma, prenaglašava svoje materijalne potrebe do te mjere da ne uviđa i ostale svoje potrebe koje su jednako važne, ako ne čak i važnije. Biološke potrebe čovjeka su potreba za hranom, vodom, kisikom, snom, odjećom i obućom. Ovo su najjače od svih potreba. Nezadovoljavanje ovih potreba dovodi do smrti organizma. Osim ovih fizioloških potreba, postoji i potreba za sigurnošću, koja je temeljna psihološka potreba. To je potreba za sigurnošću u obitelji, na poslu, u društvu. Nesigurnost i strah za budućnost čovjeka čine nespokojnim. Zatim tu su i potreba za pripadanjem i ljubavlju. To su nasušne potrebe svakog ljudskog bića. Privrženost, odanost i ljubav stvaraju odnos s drugim ljudima i ispunjaju nas radošću, mirom i zadovoljstvom. Potreba za poštovanjem i samopoštovanjem traži da se pojedinac zna nositi s poteškoćama i da ih rješava. Poštujući sebe i svoje potrebe, mi poštujemo i uvažavamo druge osobe u njihovoj različitosti. Samopoštovanje treba razlikovati od oholosti gdje čovjek vidi sebe u boljem svijetlu nego što jest. Sliku o sebi stvaramo na temelju onoga što nam drugi kažu. Potreba za samoostvarenjem jest unutarnja potreba svakog od nas. Samoostvarene osobe su one osobe koje su postale sve ono što su mogle postati. Pojedinac koji je postigao samoaktualizaciju ostvario je i iskoristio sve svoje kapacitete, mogućnosti i talente. Iskrenost prema sebi promiče cjeloviti razvoj pojedinca, a neiskrenost prema sebi otuđenje čovjeka. Mi smo bića koja su trajno u nastajanju. Potreba za samonadilaženjem (transcendencijom) zahtjeva postojanje višeg bića, Boga, prema kojem težimo iza svoje smrti. Vjera u Boga nam omogućuje prihvatiti svoj život kao dar Božji, prihvatiti sve druge ljude kao svoju braću i sestre,  te prigrliti sebe, kakav jesam, kao i sve svoje teškoće i patnje u svjetlu Kristovog uskrsnuća. Kako angažirati naše ljudske i materijalne kapacitete i odgovoriti na ove ljudske potrebe? Kako najbolje pomoći današnjem čovjeku? Rekao bih kratko i jasno: živeći svoju vjeru.

  1. Na duhovnoj obnovi u crkvi Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku, između ostalog, govorili ste i o ljudskim patnjama. Što je, prema Vašem mišljenju, svrha ljudskih patnji? Da li su i patnje „od Boga“ ili pak predstavljaju “kaznu” za naša loša djela?

Ljudske patnje ne dolaze od Boga, niti su one Božje prokletstvo niti predstavljaju kaznu za naša loša djela. Bog nikada patnjom ne bi kaznio svoga ljubljenog Sina Isusa Krista. Uzrok naših patnji jest ograničena ljudska egzistencija ranjena grijehom prvih ljudi. Grijeh je zlo koje je prisutno u svakome od nas i s tim zlom ne smije biti kompromisa. Grijeh i zlo rađaju smrt, najvećeg čovjekova neprijatelja. Isus Krist, naš Spasitelj, prošao je dnom ljudske patnje da bi nam pokazao Put, Istinu i Život. Ako smo mi kršćani Kristovi učenici danas, zar možemo očekivati život bez patnje, znajući da je Kristov put križni put? Tek iza Velikog petka, iza patnje i smrti, slijedi uskrsnuće, vječni život, koji nam je Krist podario. Svojom smrću i uskrsnućem Krist nas je oslobodio najveće patnje i neizvjesnosti. Stoga je u našoj ljudskoj patnji velika pedagoška moć. Zato je patnja uzvišena. Unatoč tomu mi se patnje bojimo, od nje bježimo i ne želimo o njoj razmišljati. Međutim, tek u patnji ja doživljavam da ja nisam vlasnik svoga života, nego Bog. Doživljavam da sam slab, nemoćan i jadan. U patnji se približavam sebi kakav jesam, jer nisam kadar ni prstom maknuti da sam sebi pomognem. U patnji se okrećem Bogu koji je Svemoguć. Patnja me približava Bogu. Kad sam bolestan i ležim nemoćan, potpuno ovisan o pomoći drugih, doživljavam što mi znače bližnji koji se brinu o meni. Patnja me približava drugima. Iz iskustva patnje rađa se osjećaj solidarnosti s patnicima. Patnja je sredstvo našeg ljudskog i kršćanskog rasta i sazrijevanja.

5. I za kraj, recite nam što zapravo znači vjera bez djela, a što djela bez vjere?

Vjera u Boga, ako je prava, ne može biti bez dobrih djela. U naravi je vjere da rađa milosrdnim djelima koja su plod Božje ljubavi. A što su djela bez vjere? Koliko god da su dobra i plemenita mogu ostati samo čovječja, ali Bog je dobrota i plemenitost, te u konačnici i ona mogu nositi Božje tragove.

Odgovori

Copyright © 2010 - 2015 milosrdno-srce.com. Sva su prava pridržana.