Intervju sa arhiđakonom mons. prof. dr. don Pavom Jurišićem

Milosrdno Srce Intervju sa arhiđakonom mons. prof. dr. don Pavom Jurišićem
don_Pavo

Milosrdno Srce

Intervju sa arhiđakonom mons. prof. dr. don Pavom Jurišićem

Rođeni Novotravničanin don Pavo Jurišić  profesor je religijske pedagogije i misiologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Kao duhovnik sa brojnim titulama, na duhovnoj obnovi u Crkvi Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku u srpnju ove godine, vjernicima je rekao kako je od svih titula za vjernika najvažnija samo ona jedna – da se zovemo Božjim djetetom. U nastavku pročitajte intervju kojeg je dao za KOU Milosrdno srce.

1. Don Pavo, kao duhovnik i profesor, recite nam koliko je za jednog kršćanina bitno njegovo obrazovanje?
Postavili ste mi pravo pitanje. Njim se zaokupljaju u svojim razmišljanjima mnogi umovi, posebno od početka 19. stoljeća pa do naših dana. Kad govorimo o obrazovanju ili obrazovanom čovjeku, onda mislimo na čovjeka koji posjeduje znanje i sposobnosti. O stupnju stečenog znanja i razvijenim sposobnostima mjerimo kvalitetu obrazovanosti pojedinca. Za nas je kršćane važno da stalno budemo u školi svoga Učitelja Isusa Krista, te da  učimo živjeti i raditi na način kako je On živio i radio. Bog nas je stvorio slobodne i na slobodu nas je pozvao. Svaki je čovjek slobodan da bira što će raditi i koje će odluke donositi. Zreo će kršćanin (a tko to od nas može za sebe ustvrditi da je potpuno zreo, jer mi smo zapravo do kraja života u školi Evanđelja) u potpunoj slobodi kao najviše mjerilo svoga djelovanja imati pred sobom Isusovu zapovijed ljubavi, pa će u konkretnoj situaciji upravo na toj liniji znati odabrati mogućnosti svoga djelovanja, a koja se nalazi na liniji ove zapovijedi koja glasi: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svim umom svojim i svom snagom svojom; ljubi bližnjega kao samoga sebe!“ Naravno da je važno uvijek stremiti k visinama. Trenutno mi pada na um jedna priča: Naime, netko se želio našaliti na račun jednog obraćenog kršćanina koji je promijenio svoj život, pa su ga počeli zabadati: „Kažeš da si se obratio i postao kršćanin. Znaš li kada je Isus rođen i gdje?“ Ovaj odgovori: „Nažalost, ne znam.“ – „A znaš li koliko je godina živio na zemlji?“ – „Žao mi je, ali ni to ne znam“, odgovori čovjek. Tada ga počnu i drugi zadirkivati: „Premalo znaš za čovjeka koji se obratio i za sebe tvrdi da je kršćanin!“ Čovjek im uzvrati: „U pravu ste. Stidim se što tako malo znam o Isusu. Ali vam mogu reći ovo što znam: Prije nekoliko godina bio sam pijanac. Kada bih se vraćao kući djeca su bježala od mene, jer su se bojala; žena mi je stalno plakala jer nije mogla slušati moje psovke i pogrde; ljudi su me gledali preko oka, a susjedi okretali glavu od mene. Kada sam susreo Isusa prestao sam piti, u mojoj se kući više ne psuje, djeca mi trče u zagrljaj kada s posla dolazim kući, a žena mi se smiješi i radosno me dočekuje. Znam da je to Isus učinio za mene, pa mi je to za sada dovoljno. Potrudit ću se pa ću naučiti nešto i iz Isusova života. Kada to naučim, pričat ću vam onda o tome.“
Mislim da se prave vrijednosne odluke ne mogu ostvariti propagandom, sugestijom ili nagovaranjem. Vjera je dar milosti, a kao vjernici dužni smo se stalno izgrađivati u mudrosti i znanju, a ostalo prepustiti Bogu i njegovoj ljubavi.Uvijek valja pred sobom imati onaj konačni cilj života, a on je tamo u kući Očevoj u zajednici svetih.

2.Katolička Crkva svojim vjernicima tumači  Riječ Božju napisanu u Svetom pismu, a mnogi smatraju da je  tumačenje Riječi Božje određeno samo za svećenstvo. Da li je to uistinu tako, i u kojoj mjeri vjernik kao pojedinac treba sam istraživati i promišljati Riječ Božju?
Biblija je sveta knjiga svim kršćanima. Ona je sadržana od Staroga i Novoga zavjeta. Sama riječ „biblia“ znači zapravo „knjige“, jer su u Bibliji sabrane knjige.  U Starom zavjetu nalazi se 46 knjiga, a u Novom zavjetu 27. To je naše Sveto pismo koje smo dužni čitati i razmatrati nad njegovim tekstovima. Sveto pismo nije roman koji se čita od prve do zadnje stranice, nego knjige koje nam donose povijest spasenja. To je povijest Božjega hoda s njegovim narodom. Svaki vjernik ima pravo istraživati i promišljati nad knjigama Svetoga pisma, te u određenom trenutku pod nadahnućem Duha dati svjedočanstvo. Isus je svim svojim učenicima dao zapovijed: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje!“ To je zadatak koji bi svaki kršćanin trebao izvršavati. I oni to čine. Ali da bi svaki od nas bio autentični svjedok Kristova Evanđelja, mora biti u crkvenom zajedništvu, a to je zajedništvo plod Duha Svetoga. Sveti Pavao govori o Crkvi kao jednom tijelu kojemu je Krist glava. Bog je obdario svoju Crkvu karizmama, darovima Duha Svetoga, te svi ti darovi služe izgradnji Kristova Tijela – Crkve. Po tome se prepoznaje naša autentičnost. S Crkvom je isto kao i s šarenim prozorima na crkvi. Kada ih gledamo izvana jedva možemo odgonetnuti slike, jer su boje nejasne a likovi jedva prepoznatljivi. Tek kad uđemo unutra, otkrivaju nam se boje i likovi. Tko želi znati kako Crkva doista izgleda, mora unići u nju. Jer unutra je život. Crkva se otvara onome tko prihvati Isusa. Oni koji stoje vani – a takvih ima i među onima koji pripadaju Crkvi, ali imaju mentalitet onih izvan Crkve – Crkva nije ništa drugo nego samo organizacija, javna ustanova; ona je ona koja karitas dijeli, pa misle da je zbog toga dobro biti blizu. A za vjernike, za one koji su uistinu Crkva i u Crkvi žive, za njih je Crkva sveta i katolička – obuhvaća cijeli svijet. Oni ispovijedaju: Vjerujem u svetu Crkvu katoličku. Crkveno je zajedništvo u prvom redu sakralno, liturgijsko. To zajedništvo dolazi do potpunog izražaja kad zajednica mjesne Crkve sa svojim biskupom ili svećenikom, koji je duhovnom jedinstvu sa svojim biskupom kao predsjedateljem, slavi misu. Tako ta zajednica na vidljiv način utjelovljuje jednu Crkvu Božju. Zajedništvo je u prvom redu jedinstvo s presvetim oltarskim Sakramentom i na temelju toga jedinstvo s drugim mjesnim Crkvama koje slave istu euharistiju. U Crkvi svi imaju dovoljno mjesta, naravno da bi krivo bilo da počnemo mijenjati uloge, pa da netko od laika samo na osnovu tvrdnje da je ispunjen Duhom, uzurpira ulogu svećenika u Crkvi. Svi možemo služiti u misijskoj zadaći Crkve, svatko ondje gdje ga je Bog postavio. Može to biti radno mjesto, a može i svako mjesto gdje susrećemo ljude koji su gladni i žedni Boga i njegove Riječi.

IMG_20150729_184901

3. U Novom Travniku predvodili ste duhovnu obnovu na temu „Bog je ljubav“. Mislite li da vjernici često zaboravljaju da je Bog ljubav?

Ova rečenica uzeta je iz Prve poslanice sv. Ivana apostola koji kaže: „Bog je ljubav, i tko u ljubavi ostaje, u Bogu ostaje i Bog u njemu“ (1 Iv 14,6). Papa Benedikt XVI. posegnuo je za ovim tekstom pa nam je na početku svoga pontifikata darovao encikliku pod nazivom „Bog je ljubav“ (Deuscaritasest). Ovaj je Papa i prije svoga izbora bio poznat kao vrstan teolog. Tako nam je u ovoj enciklici najprije protumačio pojam ljubavi. Pošao je od starogrčkog pojma „eros“, te progovorio o različitim oblicima ljudske ljubavi, da bi nam zatim progovorio o nadnaravnoj ljubavi između Boga i čovjeka. Crkva je dobila zadaću od svoga Učitelja Isusa Krista da vrši zapovijed ljubavi, a ona to čini od svoga početka do danas u obliku službe pomaganja (diakonia) svim ljudima u nevolji. Bog se iz ljubavi i u ljubavi sagiba prema nama, a tu nema nikakva interesa. Njegova su radost djeca čovječja. To je i zadaća Crkve, a trebala bi biti i svih njezinih članova. Da li to vjernici zaboravljaju? Na ovo pitanje ne bih znao odgovoriti. Ono što mogu odgovoriti sebi i drugima jest pitanje da li to ja zaboravljam? Ipak mislim ovoga trenutka na nešto što nam pokazuje da smo ipak, barem dijelom, svjesni ovoga svoga zadatka, kada se preko Crkve i nas u Crkvi pokazuje ljubav na djelu, jer u svim akcijama članovi Crkve pokazuju spremnost priskočiti čovjeku u nevolji. Sjetimo se prošlogodišnjih poplava i spremnosti naših mladih ljudi da idu na teren i pomažu direktno onima koji su bili ugroženi. Ta se pomoć očitovala i molitvom i radom i darom. Očito da nismo u potpunosti zaboravili što nam je činiti, samo trebamo raditi na svom usavršavanju.

4. Kako komentirate čest slučaj kada vjernici usvojim molitvama, pjesmama itd. povezuju vjerske osjećaje s onim nacionalnim?

Kao kršćanin koji je rođen u ovoj zemlji zahvalan sam svojim roditeljima koji su mi darovali ovozemni život. Taj zemaljski život počeo je u određeno vrijeme i završit će jednom kada to Bogu bude po volji. Zemne ostatke predat ću ovoj zemlji, pa će tako završiti moja zemaljska pripadnost hrvatskom narodu i krvne veze kojima sam vezan ovdje na zemlji. Volim svoj narod kojem pripadam, a isto tako i zemlju u kojoj sam rođen. U ovoj sam zemlji ugledao svijet gdje je povijest bila burna i gdje je religija imala velik utjecaj na oblikovanje i očuvanjenacionalnog identiteta. Međutim nimalo mi ne smeta da s jednakom ljubavlju gledam i na sve ljude kao na djecu Božju, posebno na one koji žive u mojoj sredini da ih poštujem u njihovoj osobnosti i njihovu identitetu.
Međutim, kada je riječ o kršćanskoj vjeri i o Crkvi kojoj pripadam, onda na Crkvu gledam kao na majku brojne djece u kojoj sam i ja opran krsnom vodom te tako nanovo rođen. U toj sam Crkvi primio sakrament Potvrde s darovima Duha Svetoga. U kršćanskoj zajednici mnoga su braća i sestre sabrani u jednu obitelj u kojoj prema riječima svetoga Pavla nema više razlika „Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist“ (Kol 3,11). On nam daje i preporuku kako ćemo se odjenuti u najljepšu modu, „kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite! kao izabranici Božji“ (Kol 3,12-15). U tom smislu mislim da nam nije potrebno hraniti vjerske osjećaje nacionalnim, niti nacionalne vjerskim ako je to usmjereno protiv nekoga, a kod onih koji služe Bogu svaka vrijednost ima svoje mjesto, a na nama je da prihvatimo svoj dio odgovornosti u svijetu i vršimo Božju volju.

5. U Sarajevu ste već trideset godina, ako uzmemo studij i službe u Crkvi koje ste imali do sada. Da li  Vam je na određeni način teže djelovati u multikulturalnom okruženju, odnosno u mjestu gdje dominira stanovništvo druge religijske pripadnosti?

Da, u ovaj sam grad došao 1976., gdje nastavljam studij teologije. Do tada sam bio u Zagrebu gdje sam završio gimnaziju i jedan dio studija. Za svećenika sam zaređen 1982., te je i prva godina moga svećeničkog rada bila u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Stupu. Kasnije sam dvije godine bio kapelan u Brčkom i nepunu godinu u Crkvici u Zenici. Na postdiplomskom studiju u Münchenu proveo sam šest godina. Početkom rata u domovini 1992. završavam studij i vraćam se u domovinu gdje postajem profesor na našoj Teologiji. Četiri godine proveli smo u izbjeglištvu u Bolu na Braču, gdje smo organizirali rad Teologije. Godine 1996. vraćamo se u Sarajevo, pa sam od tada stalno tu. Da, bio je strašan rat na našim prostorima, tako da svi nosimo određene rane i ožiljke na duši. Koji put u svojim osjećajima čovjek se jednostavno ne prepoznaje, ali Bog koji i po krivim crtama piše pravo, svojom milošću uz vlastito predanje i podložnost njegovoj volji sve stavi na svoje mjesto.
Živim u kući koja je na neki način svijet za sebe, a ipak u središtu grada. Vjerojatno zbog toga ne nailazim toliko na probleme s kojima se susreću ostali stanovnici ovoga grada. Ali imam dobre i korektne kontakte s ljudima koji na sebi nose političku odgovornost za ovu zemlju i ovaj grad, te u susretima s njima nisam – zbog toga što sam katolički svećenik i Hrvat – doživio nikakvu neugodnost, nego naprotiv susretljivost u rješavanju pitanja koje smo zajednički morali rješavati. Od prije nekoliko godina naš je fakultet član Univerziteta u Sarajevu, pa i tu se osjećam kao punopravni član u Senatu i među kolegama profesorima s drugih fakulteta. S Fakultetom islamskih nauka imamo dobru suradnju i veoma dobre odnose koji nisu samo na razini kurtoaznih posjeta. Sa susjedima koje poznajem i s kojima se svaki dan susrećem na ulici ili na kojem drugom mjestu u gradu ti su odnosi srdačni. U tom smislu takvo mi okruženje nije nikakav teret, nego na to gledam kao na djelo Božje providnosti kojemu je izgleda stalo da budem sretan i zadovoljan ovdje gdje jesam.

6. I na kraju, budući da ste rođeni Novotravničanin,  recite nam koliko ste danas, kao svećenik, povezani sa župom iz svoga rodnoga grada?

Rođen sam na Rudoj, selu podno Mravinjca. Tu sam proveo najljepše dane svoga djetinjstva, rastao bezbrižno okružen ljubavlju svoje obitelji, jer sam bio najmlađi među svojom braćom i sestrama. U svoj se rodni kraj vraćam ili bolje rečeno svraćam kao žedan putnik da se napije na izvoru. Da, ovdje sam ugledao svjetlo života, pa to i dođe kao nekakav izvor gdje se čovjek napije da bi mogao ponovno krenuti tamo gdje ga Bog šalje. U tom smislu povezan sam sa svim župama ne samo u općini Novi Travnik, nego u cijelom Travničkom kraju. Sentimentalno sam vezan uz župu Presv. Srca Isusova u Pećinama, jer to je župa moga rođenja i crkva moga krštenja, pa kada god mogu odem gore na misu. Povezan sam i sa župom sv. Josipa u kojoj se nalazi naša obiteljska kuća, tako da se radujem njezinom napretku. Kada dođem kući rado odlazim na misu u župu Presvetog Trojstva, u vrijeme moga dužeg zadržavanja ovdje. Tu su i druge župe za koje sam vezan, barem u onom dijelu kršćanske tradicije hodočašća za patrone i druga njihova slavlja, crkvu Uzašašća Gospodinova, Bučiće, Dolac, Rostovo, Travnik, posebno na grob Petra Barbarića … Ovdašnji me svećenici često pozivaju na svoje svećeničke susrete, a ja se rado odazovem. Osjećam se posebno počašćenim kada mogu neko vrijeme provesti među svojim ljudima, a radostan sam što u zajednici s njima mog slaviti Boga.

Odgovori

Copyright © 2010 - 2015 milosrdno-srce.com. Sva su prava pridržana.